Svaki put kada bi Viego pomislio na njeno lice, izgledalo bi malo drugačije. Oči su joj ponekad bile previše udaljene ili preblizu. Ili su joj obrazi bili malo pretanki ili malo preširoki. Ponekad, su joj na rukama nedostajali žuljevi krojačice, ali drugih puta bi bili krvavi i gusti drżeci makaze i igle dugo dana. Nekih je dana nosila haljinu, a drugim pak nije imala baš ništa. Nikada nije bila ista, ali za njega je ipak ostala ista, uvijek prisutna. Duh srca kojeg Viego više nije posjedovao.
Viego je na svom slomljenom, pocrnjelom prijestolu na dnu svijeta, duboko zabio oštricu svog mača u stijenu lomljeći “opsidian” odašiljavajući brutalnu drhtavicu po cijelom ostrvu “Sijenki”. Sa njegove lijeve strane lezala je slika koju više nije mogao da pogleda, jer je lijepo Izoldino lice bilo suviše savršeno za gledanje, preslatko da bi mu moglo pružiti bilo kakav mir ili predah. Otrgnuo ju je, ostavivši samo lik bezumnog mladog kralja, koji je vjekovima unazad vjerovao da je svijet dobar, ali koji je sada s’ pravom mrtav. Viego se nije mogao sjetiti velikog dijela svoje stare zemlje koja nije bila obavijena sjenkama i tjeskobama. U sjećanjima je izašao na ulice pješčara i samo je pred sobom vidio Izoldu. Svaka freska na svakom zidu sadržavala ju je u naslikanom svijetu koji je samo on mogao vidjeti. Ipak kada je krenuo da je dohvati, iluzija bi se razbila, a on bi bio idalje tu, okružen sa svih strana trulim vodama, koje su mu je opet ukrale.
Izvukao je oštricu iz zemlje i ustao razbijajuci podnožje i zidove dok je zavijao. Stajao je gledajući na drvenu sliku iz starog carstva kao da je vidio nešto novo. Posmatrajući sebe, onakvim kakav je bio prije nego što ga je ostrvo progutalo u mrak i izgovorio je:”Viego. Tako zgodan, tako mlad. Šta je bilo sa tobom Viego? Gdje si otišao?” Spustio je sliku na pod, a okvir joj je pukao dok se platno gužvalo. “Gdje si Izolda?” reče Viego. “Zašto mi se ne vratiš?” Ali već je znao odgovor.
Za većinu “Crna magla” je pošast, vektor za čudovišta koja napadaju žive i kradu ih, sve dok Sunce ne umre i svijet se ne raspasne u ništa. Za Viega je to ipak njegova velika, beskrajna tuga, koja neprestano lije iz njegovog slomljenog srca. Testament njegove ljubavi, prošlih boljih dana i surovi podsjetnik na ono sto mu je tako davno oduzeto. Upravo je “Magla” ta koja pretražuje zemlju, vitice zaražavaju sve svojom sumornom snagom, iscrpljuju život iz svega čega se dotaknu, dok sve što ostane ne zablista mekim nekrotičnim zelenilom “Ruinacije”. Pa ipak, i ovo ima svrhu, jer kako Viegova tuga jenjava i jenjava “Magla” naglo napreduje tražeći, kao da je privučena nečim…nečim starim, poznatim, sigurnim. Duhovi koji putuju unutar nje rade šta hoće, ali sama “Magla” ne. Sve što Viego radi je za nju. I sada je pronašao nešto, daleko od obala ostrva, daleko od pristaništa “Bilgewater-a” i obala “Ionia-e”. Nešto na kopnu, skriveno u skromnom gradu na ivici rijeke. Predmet doziva Viega, vrišti za Viegom, zahtijeva njegovu pažnju po svaku cijenu. I premda narod zavija, iako bježi od pokrivača smrti koji se tiho kotrlja po njihovim domovima i poljima, Viego čuje samo jedan glas. “Viego”, on zamišlja kako izgovara, jer ne može da razazna riječi.
“Ruined King” izbija iz magle poput gladne sijenke, probijajući se kroz prvu stražu koju ugleda dok podiže oštricu visoko iznad zemlje. Čovjekovo lice se zgrči od bola dok se njegovo tijelo topi i duh se upija u maglu, ali Viego jedva obraća pažnju prije nego što spusti mač na sledećeg. Svuda oko njega, duhovi gostuju nad živima, rasturajući ih dok se njihove duše odvlače da se pridruže kraljevim legijama. Vatra plovi vazduhom, strelice se prevrću po svemiru, mačevi zveckaju i ratnici padaju. Viegu nije važno. Podiže jednu ruku pred gradskim zidom, dok “Magla” juri naprijed rušeći sve pred sobom. Posjekao je još dva muškarca, dok se tiho kreće prema izvoru glasa, a zatim siječe još jednog. Ništa mu ne znače. Niko od njih nema nikakvu težinu, a nijedan uopšte nije važan. Njihov duh se jednostavno uzdiže iza njega i radi šta hoće. Vladar ovog grada sada stoji pred njim, ponosan čovjek koji štiti neku vrstu blaga, siguran je Viego. Ali kao kolega vođa, kao vješt ratnik, možda bi stvorio boljeg vazala od gladnog duha. “Stani”, reče Viego, podižući jos jednom jednu ruku. “Magla”, zastrašivači, strahote, borbe-čini se da se sve smrzava na zapovijest kralja. “Iza vas je blago, čiji značaj nijeste mogli da shvatite. Vidjeću da mi se vrati, a u zamjenu ćete me služiti lično”.
Čini se da se čovjek spotiče o svoje riječi, skupljajući hrabrost da progovori. Ali Viego mu daje vremena u polako se na čovjekpvim usnama stvaraju riječi:”Ako vam dam ovo blago, hoćete li poštedjeti grad?” Kralj izgleda razočarano. Bez obzira da li razmišlja o odgovoru ili razmišlja o situaciji, ovaj čovjek nikada nece saznati, dok se Viego iznenada pojavljuje ispred njega. Njegova oštrica siječe srce ovog malog, uplašenog kralja ratnika. Njegovo tijelo bezazleno klizi niz veliki mač, dok se crnilo širi po njegovoj koži. Viego je otvorio vrata ugledavši blago pred sobom. To je bila stara, istrošena muzička kutija, poklon sa Viegovog vjenčanog dana, šapćući nešto što ne može sasvim da čuje. Izgleda da je posjeduje tuga, ali Viego je jednostavno drži pred očima, zamišljajući blagi osmijeh, koji će sigurno zaplesati preko Izoldinog lica onog dana kada je ponovo vidi. “Sta su ti učinili, ljubavi moja”, rekao je, dok se čovjek kojeg je zaklao polako diže iz zemlje, sablasne zelene i plave boje koje pulsiraju izmedju pukotina u njegovoj koži. “Ne brini”, rekao je kutiji. “Naći cu te, samo je pitanje vremena”. I sa tim Viego je nestao, dok duhovi proždiru grad.
Originalna priča ovdje: https://universe.leagueoflegends.com/en_US/story/viego-color-story/
